Odavno ispričane priče

Dok prolaze posljednji tramvaji...

13.09.2016.

Jesen

Jesen je ogrnula plašt iz kolekcije "jesen/zima 2009-2010", i izašla na ulicu, a ja još uvijek po ćoškovima sobe čuvam ostatke ljeta, čitam knjigu o Čeu i sanjam Kubu. Ruke pružam ka nepoznatom, noge mi cupkaju salsu...

"Mogu li prespavati kod tebe", stiže mi poruka.
"Naravno", odgovaram.

Dolazi. Ne priča. Ne pitam. Naslućujem. Kasnije, u krevetu, razmišljam da li sam se pretvorila u bezdušnu i bezosjećajnu kučku ili je moje ponašanje rezultat činjenice da je sve ono što nas je spajalo odavno popucalo po svim šavovima. Još jedino mogu ponuditi pomoć. Razumijevanje i podršku više nisam u stanju...

- Ja moram na posao. Ti ostani, ako hoćeš.
- Neka, odvezi me samo do centra.
- Možeš doći i večeras, nije problem.

"Ne čekaj me", stiže mi poruka kasnije tog dana. Tako sam i mislila...

* * *

Jesen je. Iscrpljuje me ljudska zloba i glupost, od koje se ne mogu ograditi, a tako bih voljela. Hvatam ti pogled s druge strane stola, pronalazim u njemu onu skrivenu želju. Slutim, jednom će se složiti kockice i...
"No ipak prečesto mislim na nas. Prečesto, kao na poraz u ratu. Ti znaš da putujem s tim. Prečesto."

04.09.2016.

Tragovi prošlosti u nama...

Javiti se, ne javiti se, javiti se, ne javiti se...

Dugo se nisu vidjeli. Nije bila sigurna da li je to u redu, il' joj je, ipak, žao zbog toga. Dugo se nisu vidjeli pomalo i njenom krivicom. Bila je ljuta na njega. Ili nije. Ni s tim nije bila načisto. Nije bila sigurna ni da li joj smeta ili ne činjenica da je uradio nešto što nije trebao i zbog čega je otišla od njega. Ili nije. I ako jeste, da li je imala pravo? A ako nije, da li je, možda, trebala?

Uglavnom, gušila ju je vlažnost vazduha, pomalo teško je hodala i pomalo teško disala, i nije bila baš sigurna gdje trenutno želi otići. On svejedno radi. Do kasnog popodneva je imala vremena da razmisli da li će mu se ili neće javiti.

* * *

"Gdje ćeš da te vodim?"
"Svejedno mi..."
"Pa, kaži, ako imaš neku želju."
"Tamo gdje bih ja htjela, sigurno me nećeš voditi."
"E, jebi ga. Kaži."
"Na tvrđavu, kad me već pitaš."
"Daleko mi to..."
"Eto... Rekoh, svejedno mi."

* * *

Lijep je. I tako umoran je lijep. Svejedno joj je. Nije ni ljuta, niti joj smeta to što je uradio. Ipak... Lijep je i gadi joj se pomalo. Toliko lijep, da bi ga besramno ljubila tu, pred svim silnim svijetom, i toliko "pomalo" joj se gadi da bi ga pljunula, onako kamiondžijski. I, opet, toliko lijep, da bi ga odmah zatim oblizala... a onda opet pljunula... i tako u krug, jebiga... On priča o nekim nebitnim stvarima. Ona ga s poteškoćama prati u priči, ali ga prilično lako, uvježbanim pokretom moždanih vijuga, skida u mislima. Dok naoko s velikom pažnjom sluša o uticaju kiša na odrone na gradilištima u predsoblju njene mašte doživljavaju treći orgazam. U trenucima između dva orgazma razmišlja zašto mu se uopšte javila. Nema odgovor.

Lijep je, ona odbija priznati da je zaljubljena, pomalo je guši vlažnost u vazduhu i pritisak joj je na granici između podnošljivo i nepodnošljivo niskog. Srijeda je, zna da ne smije ostati. Srijeda nije dan za ostajanje. Svejedno, negdje u predsoblju njene mašte leži glave naslonjene na njegove grudi, i dok joj on provlači prste kroz kosu, uživa u cigareti...

03.09.2016.

Crnokosa, Grad, Pioniri, Una i kafane...

Pali cigaretu, otpija gutljaj kave, pušta muziku i započinje priču o nekoj tamo Glavnoj junakinji, koja je nakon dvije godine pošla u neki tamo svoj Rodni grad...

* * *

Na Brdu nadomak grada dočekuje je snijeg. April je, a stari stražari su okićeni kao pred novogodišnju noć. Priljubljuje nos uz prozor automobila i sjeća se srednjoškolske ljubavi. Flešbekovi, šetnja kroz ovu šumu, branje malina... Dvadesetak minuta kasnije pred njima se ukaza panorama Grada. Srce joj ubrza ritam. Još malo i kod kuće je... Dočekuju je draga lica. Zagrljaji, osmijesi i priče do kasno u noć.

* * *

Crnooka ljepotica sjedi pored nje i strpljivo čeka da se probudi.

"Hoćemo igrati crvenih rukavica?", pita je čim je otvorila oči. Osmijehuje joj se i namješta ruke.
"Tiše malo, ljubavi, probudićemo brata", opominje je svako malo.
"Budan sam, tetka", javlja se dječak, uskače kod njih na krevet, zagolica je i pobjegne.

"Mislim da je vrijeme za ustajanje."

* * *

Nakon toliko godina stazama svog djetinjstva ne prolazi sama. Crnooka prepliće svoje malene prste sa njenima.

"E, Bože dragi, koliko liči na tebe", prokomentarisa u prolazu neka starija žena.

Osmijehuje se Gradu, i grad joj uzvraća osmijehom. Behar je okitio poznatu ulicu. Na prozorima traži slike poznatih lica.

"Ja šam še umorila", šuška kroz zubiće drago stvorenje.
"Još malo. Vidiš onu krivinu, iza nje je nizbrdica. Kad stignemo do nje biće nam lakše hodati, a kad se spustimo niz nju, stigle smo. Hoćeš da te nosim?"
"Ne želim. Mogu šama."

* * *

Nekada njen dom, sada samo obična kuća, načeta ratom i vremenom koje je podiglo zid između njih. Kuće i nje. Ulazi sa knedlom u grlu, nesvjesno malo jače steže malenu ruku, traži tragove davnašnjeg života, bilo šta što bi je vratilo u ono prijeratno vrijeme. Sjedi i pije kavu, kao u gostima, odgovara na pitanja; kako tvoji? dobro... radiš li? radim...

"Kada ćemo ići?", pita je Crnooka. Ona je suviše mala da shvati odrasle i njihove duhove iz prošlosti.
"Evo, još malo, ljubavi."

Ne vraća se istim putem. Protiv uroka.

* * *

Sjede na travi. Otkad nije sjedila na travi. Crnooka trčkara okolo i bere ljubičice. Sjede na travi 22 godine kasnije, oni, školski drugovi, baš kao što su nekada zajedno sjedili u školskim klupama. Pričaju i vole se onom ljubavlju Titovih pionira...

"... da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug..." odbija se kao eho o stijene...

* * *

Gledaju snagu i neukrotivost vode. Bog je pogledao ovo mjesto kad mu je poklonio Unu.
"Da se Una rodila..." E, da je... Gleda Crnooku, grli je, ona joj uzvraća zagrljaj.

"Pazi da se ne poklizneš, ljubavi. Daj mi ruku"

Sva nježnost ovog svijeta je tu, u stisku malene ruke.

* * *

Upoznaje kafane, već poznaje konobare. U zadimljenom lokalu oko struka je grli polupoznati muškarac (šta god to polupoznati značilo), dok plešu uz zvuke "Tempere". Prija joj muški dodir, dovoljno snažan i dovoljno pristojan, taman toliko da ne pokvari trenutak. Podiže obrvu, smiješi mu se, zavodi ga, a zatim mu se izvlači iz zagrljaja, hladno se okreće od njega, staje za šank i naručuje votka borovnicu...

* * *

Pogled kroz prozor na voljeni grad zaklanja magla. Ne dozvoljava suzi da se otkine. Ne ovaj put. Nije sama... Nije sama!

"Hoćeš doći opet na ljeto?", odzvanja joj u ušima.
"Hoću", šapuće za sebe. "Volim te puno, znaš."

* * *

Povlači dim, otpija gutljaj kave i stavlja tačku na priču. A negdje tamo, u priči, Crnooka i glavna junakinja se drže za ruke i, na livadi u njenom selu, vrte u krug i glasno se smiju. Kose im vijore na povjetarcu...

03.09.2016.

Da imam balkon...

Da imam balkon, bio bi ni mali, ni veliki. Taman toliki da u jedan ugao stanu stolić i dvije stolice, a da ne bude tijesno. Na stoliću bi, uvijek spremne, stajale dvije čaše, one elegantne, visoke, za vino, čekale da mi dođeš. Rekoh li ti već?! Da imam balkon, gledao bi na izlaske sunca, krovove starog grada i na balkon kuće preko puta. Nekada bih, kad mi ne dođeš, s tog balkona gledala komšiju kako sjedi na svom balkonu, bijeli mačak mu se mota oko nogu, a on pije kavu i gleda u monitor laptopa, baš kao da ga pokušava hipnotisati. Znaš, da imam balkon, na njemu bi od ranog proljeća do kasne jeseni cvjetale i mirisale "noćne frajle" i "noć i dan". Samo u jednoj bi rasli neveni. Po ogradi bi bile pokačene mirisne svijeće, vanila i lavanda. Na tom balkonu bi me, kad bih bila tužna, jer sam, recimo, imala težak dan na poslu, grlio i prepričavao mi kako je "momak vragolan jurio momu po gori, a bjele none sjevale..." ili bi samo, tako zagrljeni, ćutali. Taj balkon bi imao velika staklena vrata. Pored vrata bi stajale tvoje papuče... kad mi dođeš...

Odavno ispričane priče
<< 09/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930